Gradonačelnik Stjepan Kostanjević sudjelovao je predstavljanju knjige „Između Kupe i Une“ autora Ivana Rizmaula u Knjižnici i čitaonici Glina. Gradonačelnik je naglasio kako je važno da se baština prenosi na mlade, pa je pozvao Glinjane gdje god žive da ustupe stare fotografije, dokumente, zapise kako bi se ta vrijedna građa mogla pohraniti na jedno mjesto i koristiti za istraživanje. Svečanosti predstavljanja nazočio je i župan Sisačko-moslavački Ivo Žinić, te zamjenica gradonačelnika Branka Bakšić, kao i mnogobrojni građani i gosti.
O knjizi su govorili: recenzentica Katica Gašljević Tomić, u ime nakladnika nazočnima se kratko obratio Milan Herceg, ravnatelj POU Hrvatski dom Petrinja, a na kraju i sam autor. Program je vodio učenik Dominik Karaula, a izabrane dijelove priča čitali su učenici Srednje škole Glina pod mentorstvom profesorice Ljerke Iharoš. Nastupili su i mladi tamburaši HAKUD-a “Glinska tamburica” pod ravnanjem prof. Marija Ožakovića.
Ivan Rizmaul je dosad zabilježio i od zaborava otrgnuo brojne trenutke bogatog tradicijskog i običajnog života ovog prostora. O nastanku ove – 10-te autorske knjige nam je rekao: „Kada sam tražio građu za knjige koje su prije izdane, uvijek bih naišao na nekakvu zanimljivu stvar, bilo u izvornoj građi, bilo da sam se nečeg sjetio, pa sam pisao, bilježio različite crtice, priče, legende. Našao sam dosta toga o Petrinji, ali i o Glini, kao i o ostatku Banovine. To već traje možda nekih dvadesetak godina. Kada sam malo prolistao svoje rukopise, vidio sam da je sve to interesantno i da je zapravo glavna i jedina tema naš kraj između Kupe i Une… O namjeri pisanja povijesti sela iz majskog bazena kaže: „To ne ovisi samo o meni, niti ću ja biti jedini autor. Okuplja se mala skupina ljudi koja bi radila monografiju tog kraja. Ako se uspijemo složiti i ozbiljno počnemo raditi, onda ću se tome zdušno posvetiti“. Na kraju je nabrojio nekoliko tema, događaja i osoba povezanih s Glinom, a o kojima bi vrijedilo pisati te poručio: “Ovu knjigu sam pisao u spomen na naše pretke, ali se istovremeno i radujem našim mladima i iz srca ima kažem: ostajte ovdje!“
“Između Kupe i Une”
U poglavlju naslovljenom „Glinske priče“, autor se vraća djetinjstvu proživljenom u Glini gdje je na službu upućen njegov otac. Naime, obitelj autora Rizmaula jednim je dijelom svoga života vezana uz Glinu, pa se prvih 70 stranica s 12 priča odnosi upravo na ovaj kraj. Vrijeme je to uspostave i učvršćivanja nove komunističke vlasti s pravilima koje dijete odraslo u katoličkoj obitelji teško može razumjeti. Niz je to sličica u pamćenje pohranjenih radoznalim i nevinim dječjim očima. Vodi čitatelje kroz Glinu kao grad ugodnog življenja iz kojeg su ostale mnoge lijepe uspomene – vreva sajmova, brojna kupališta na istoimenoj rijeci, mnoštvo gostiona, veseli mužački svatovi subotom popodne, legendarne nedjeljne utakmice „Banovca”…Tu je školsko doba i iskušenje životnih izbora – lica dragih učiteljica, vršnjaka, igrokazi, odlazak na školovanje u Petrinju…Piše o glinskim danima pjesnika Petra Preradovića koji ovdje traži komadić svoga zemaljskog raja. Na kraju dodaje i zanimljive crtice iz povijesti slavne majske župe.
U poglavlju „Legende našeg kraja“ u trenu ćemo se naći u svijetu priča i legendi koje su se možda jednom dogodile, a možda i nisu. Ostao je tek njihov odjek od kojeg nam se ponekad neobjašnjivo „ježi koža“. Poglavlje „Suze sv. Lovre“ donosi nam pregršt bisernih kapi čiji sjaj ne blijedi, suza sveca zaštitnika prosutih kroz vrijeme na bogati život Petrinje i njezinih žitelja. Poglavlje „Zavičaju u pohode“ donosi različite priče s Banovine, a posebno je dirljiva ona o banovinskoj željeznici i gradu na sporednom kolosijeku. U sjećanju čitatelja oživjljavaju brojne slike, zvuci i mirisi putovanja vlakom od Gline do Petrinje i natrag – dahtanje parnjače, opori miris ugljena, snena lica stalnih ranojutarnjih putnika…Ti vječno umorni putnici ove željeznice sanjali su neki bolji život svojim mladima dok su teški kotači sporo kloparali ususret svitanju. Nema više ni ćire, ni motorca, ni tvornica u kojima su radili, stanične zgrade su ruševine, a netragom su prije par godina nestale i šine i mostovi. Uništilo se što se moglo unišiti i prodalo u bescijenje ono što nema cijene. Osim u sjećanju poput ovog, zvižduk lokomotive i sivi pramen pare u plavičastom praskozorju između banovinskih brda više nitko nikada neće čuti ni vidjeti.
Izvor: www.radio-banovina.hr
