Prema povijesnim izvorima, naselje Glina se prvi put spominje 1. lipnja 1284. godine. Nalazi se na desnoj obali istoimene rijeke, na sjecištu putova za Sisak, Karlovac, Pokupsko i Dvor.

Povijest današnjeg grada započinje u 18. stoljeću kad se gradila utvrda za obranu od Turaka, a sam grad razvija se kao obrtničko trgovačko i sajmišno mjesto.

Godine 1769. izgrađena je drvena kapelica svetog Ivana Nepomuka, koja je 1827. godine izgrađena u istoimenu župnu crkvu koja je po ljepoti i skladu unutrašnjosti  spadala među najljepše na prostoru Banovine.

Godine 1783. na gradskoj karti bila je ucrtana pravoslavna kapela sv. Đurđa na mjestu pravoslavnog groblja. Godine 1828. pravoslavni vjernici, novčanom svotom iz carske blagajne izgradili su crkvu na čast Bogorodici.

Od svih pukovnika koji su zapovijedali u Glini, svakako je najpoznatiji Josip Jelačić. Boravio je u Glini od 1841. do početka 1848. godine. U tom razdoblju Glina je doživjela kulturni i nacionalni procvat. Jelačić je prihvatio ideje hrvatskog narodnog preporoda i zajedno sa Ivanom Trnskim, Petrom Preradovićem i Josipom Runjaninom sudjelovao na buđenju hrvatske nacionalne svijesti, a Glinu smjestio kao jedno od važnih središta u Hrvatskoj.

1846. godine,  kadet Josip Runjanin uglazbio je pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića, napisanu 1835. godine. Uglazbljena pjesma proglašena je 1891. godine hrvatskom himnom pod imenom „Lijepa naša domovino“.

U ožujku 1848. godine, Josip Jelačić je imenovan hrvatskim banom i generalom. Kao ban ujedinio je hrvatsku i postao simbolom obrane hrvatske državnosti. Za zasluge je nagrađen plemstvom i postao barun od Bužima.

Najznačajnija građevina tog doba je Generalija (današnji Općinski sud), koja je bila sjedištem vrhovnog vojnog zapovjedništva Banske brigade (I. banske pukovnije sa sjedištem u Glini i II. banske pukovnije sa sjedištem u Petrinji).

Tijekom idućih godina Glina se širila i postala prepoznatljiva kao grad s mnoštvo ekonomskih aktivnosti, posebno trgovinom poljoprivrednim proizvodima, obrtništvom, a imala je zavidan kulturan i sportski život.

Krajem 20. stoljeća, od 1991. do 1995. godine Glinu je zadesio Domovinski rat, u kojem je njezin teritorij bio u potpunosti okupiran. U tom vremenu na ovom prostoru zabilježene su mnoge ljudske žrtve, a uništena su ili oštećena mnoga dobra, poput gospodarskih, stambenih, sakralnih i kulturno-povijesnih objekata.

6. kolovoza 1995. godine postrojbe Hrvatske vojske i policije u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj akciji “Oluja” oslobodile su Glinu, te isti taj datum se obilježava kao Dan grada Gline.

 

Kratak povijesni pregled

Brekinjova Kosa

Posljednje arheološko nalazište Brekinjova Kosa kod Hrvatske Bojne na području grada Gline svjedoči o prapovijesnom naselju na gradini iz razdoblja bakrenog doba (3,5 – 3000 godina prije Krista),  u kojem su živjeli stanovnici koji su pripadali Lasinjskoj kulturi, a u starijem željeznom dobu Kolapijani. Tim pronalascima područje grada Gline postaje plodno tlo za mnoge istraživače arheologije, povijesti i antropologije. Do ovog pronalaska Glina je pratila svoj povijesni razvoj povezujući ga ponajprije s Rimljanima i pojavom kršćanstva na ovim prostorima, a poslije uspostavom Vojne krajine koja je trajno obilježila život na ovim prostorima.

Rimljani

Na temelju pisanih dokumenata i arheoloških pronalazaka, povijest na području između rijeka Kupe, Une, Korane i Save može se pratiti još od vremena starih Rimljana. U to je vrijeme Sisak (Siscia), bio vrlo razvijen grad. Naime, postoji podatak koji govori da je na području Siska 297. godine živjelo čak 40. 000 stanovnika, što je veliki broj usporedimo li ga sa Zagrebom u početku 20. stoljeća (oko 60 000).

Ovim područjem prolazile su rimske ceste. Od Senja (via vita) i Ljubljane vodile su prema Sisku dvije rimske ceste koje su se u blizini Karlovca spajale u jednu. Te ceste bile su važne za prijevoz žita iz Panonije prema moru te za kretanje vojske. Druga cesta, od Siska preko unske doline prema moru, nazivala se velikom cestom (via magna), a treća iz pravca Kostajnice prema gornjem toku Kupe vojnom cestom (via exercitus). Uz ove ceste bila su naselja ili nastambe za vojsku i straže. Via vita koja je od Senja i Ljubljane vodila preko današnjeg Topuskog, Gređana, Prekope, Gore i dalje za Sisak, bila je obilježena zapisima (miljokazi) o razdaljinama u miljama između pojedinih naselja. Posljednji miljokaz na području grada Gline otkriven je prije nekoliko godina u naselju Dragotina, što dodatno potvrđuje teze mnogih istraživača  o plodom tlu i sjecištu putova preko područja Gline, odnosno  potkrepljuje nesumnjive ranije dokaze da se na mjestu današnjeg Topuskog nalazilo rimsko naselje Ad fines (Kod granice) . Ovdje je bila granica između pokrajina Dalmacije i Panonije pa je mjesto po tome dobilo ime. Rimljani su u tom periodu u Topuskom izgradili naselje radi korištenja tople i ljekovite vode.

Kršćanstvo, seobe naroda i uspostava uprave

Dolaskom Rimljana i njihovim obitavanjem na ovim prostorima došla je i kršćanska vjera, koju u 3. stoljeću donose rimski vojnici. Središte kršćanstva postaje Sisak, a ubrzo je osnovana i biskupija. Najglasovitiji sisački biskup bio je Kvirin. Kako su u to vrijeme bili poznati progoni kršćana, neslavno je okončao i biskup Kvirin. Kasnije je proglašen mučenikom koji se dandanas kao takav štuje. Kršćanska vjera snažnije se počela širiti, osobito poslije smrti cara Dioklecijana (284.-305.). Dolaskom novih naroda u ovim krajevima iščezavaju kršćanstvo i kršćanske crkve. U 4. stoljeću Europu zahvaćaju velike seobe naroda koje traju sve do 7. stoljeća. Provale Avara i Južnih Slavena, traženje životnog prostora i ratovi s neprijateljima razlog su njihove seobe. Dolaskom Avara i Slavena nastale su borbe sa starosjediocima, a posebno Avara protiv Rimljana. Hrvati se naseljavaju južno od Dunava, preko planine Gvozd (Petrova gora), na jugu prema Jadranskom moru do ušća Cetine, na istok rijekom Vrbas prema Bosni i Drini, a na zapad do rijeke Raše prema današnjoj Istri. Dolaskom na jug, bore se s Avarima i pokoravaju ih polovicom 7. stoljeća. Tijekom vremena ostali romanizirani ilirski narodi i pokoreni Avari primaju običaje i jezik Slavena s kojima se asimiliraju. Glavnina hrvatskog naroda naseljava se oko planine Gvozd i južno prema moru. Postepeno su osnovane Primorska i Panonska Hrvatska na čijem su čelu bili knezovi.

Društveno uređenje u tim vremenima bila je kuća ili zadruga kojom je upravljao starješina. Nekoliko kuća činilo je selo ili bratstvo, a sela se udružuju u župu ili pleme sa županom koji obitava u župskom gradu ili utvrdi. Utvrde su bile građene na gorskim vrhuncima, uz koje se razvilo podgrađe ili varoš, gdje stanuju trgovci i obrtnici. Kneževinu ili plemenski savez činilo je više udruženih plemena. Takav savez vodio je veliki župan ili knez koji je u ratu bio i vojskovođa. Uz njega su bili ratnici, savjetnici i sudac. U to vrijeme plemenski vođe bili su stvarni gospodari i svojevrsni povlašteni sloj. Zemlju su obrađivali slobodni seljaci, a bilo je i robova.

Na području između Kupe i Une bila je velika župa ili plemenski savez, čije je središte ili utvrda bila u Gori. Na području župe živi veliki broj plemena, što je vidljivo iz prvih pisanih izvora u vrijeme Arpadovića. Na granicama Primorske i Panonske Hrvatske bile su neprestane borbe s okolnim narodima. Avari su jedno vrijeme ojačali, a neprestanu prijetnju s povremenim napadima vrše Mlečani, Bizant, Bugari, Mađari i Franci. Franački kralj Karlo Veliki (768.-814.) potukao je Avare, a Hrvatsku stavio pod svoju vlast, čime su primorski i panonski kneževi postali vazali. Franačka vlast traje do kraja 9. stoljeća. Pokrštavanje Hrvata započelo je u drugoj polovici 7. stoljeća, i to ponajprije u Primorskoj Hrvatskoj. U Panonsku Hrvatsku dolaze misionari iz Franačke. Knez Ljudevit Posavski koji je bio kršćanin, pogiba u ratovima s Francima, čije se vlasti htio osloboditi. Pokrštavanje koje je krenulo sa zapada nastavili su slavenski apostoli Ćiril i Metod i njihovi učenici.

U doba kneza Branimira (879.-892.) uspostavljena je veza između Hrvata i pape u Rimu. O tome svjedoči pismo pape Ivana VIII. upućeno Branimiru. Hrvati su se krajem 9. stoljeća oslobodili franačke vlasti i tada posljednji knez postaje prvim hrvatskim kraljem, Tomislav (910.-930.). Kralj Tomislav ujedinio je obje hrvatske kneževine u jednu državu. U doba Tomislava u Splitu se održavaju crkveni sabori. Na jednom od njih spomenuta je nekadašnja sisačka biskupija. Iako se u doba hrvatskih kneževa vjera proširila i u sjeverne dijelove zemlje, na ovim područjima nije bilo biskupa niti biskupije. Biskup kojemu pripadaju svi vjernici i župe stanuje u Primorskoj Hrvatskoj, osnivaju se župe i grade crkvena zdanja, a biskupovo sjedište je u Splitu, Kninu ili Ninu. Stoga je razumljivo da su ovi krajevi ostali zanemareni, iako je u to vrijeme u Sisku i okolici bilo mnoštvo kršćana, svećenika i crkava.

Poslije smrti kralja Stjepana II. nastali su neredi u kojima su se neki velikaši priklonili Mađarima, a neki su stali za izbor kralja Petra Svačića (1091.-1097.). Mađarski kralj Ladislav, šurjak hrvatskog kralja Zvonimira, svojatajući „rodbinsko pravo“ navalio je na Hrvatsku i zauzeo područja do Gvozda. Almoš je tada postavljen za vladara u Zagrebu, a Ladislav se vratio u Mađarsku. Petar Svačić protjerao je Almoša, a Koloman (1095.-1116.) poslije zauzima cijelu Hrvatsku. Svačić je poginuo na gori Gvozdu 1097. godine, koja se od tada naziva Petrov Gvozd ili Petrova gora. Godine 1102. hrvatski velikaši okrunili su Kolomana u Biogradu na moru za hrvatskog kralja. Tada je nastao čuveni ugovor između Hrvata i Mađara (pacta conventa). Od tada, uime kralja u Hrvatskoj trebao je vladati ban i herceg kao član kraljevske obitelji. Međutim, pokazalo se da se kraljevi ne pridržavaju svojih obećanja, pa su nastala dva sabora i dvije banovine, a stanje je nepromijenjeno do 1526. godine.

Mađarski kralj Ladislav je poslije zauzimanja sjeverne Hrvatske te nakon postavljanja Almoša u Zagrebu, učinio važno djelo za Crkvu u Hrvatskoj. Godine 1094. osnovao je biskupiju u Zagrebu. Razlozi osnutka biskupije bili su vjerske i političke prirode, tj. kralj je politički učvrstio svoju vlast, a ovi su krajevi ujedno dobili crkvenu upravu i očuvanje vjere. Uskoro je osnovan u Zagrebu i Stolni Kaptol. Kaptol postaje vjerodostojno mjesto (locus credibilis), na kojem se sklapaju razni ugovori i rješavaju gruntovni sporovi u kojima plemići pohranjuju svoje isprave. Tadašnja biskupija bila je podređena metropoliji u Mađarskoj. Kako bi lakše upravljala velikim područjem, zagrebačka biskupija podijeljena je na manje crkvene pokrajine (arhiđakonati). U početku ih je bilo 14, a među najveće i najznamenitije pripada i gorski arhiđakonat.

Nakon osnutka  zagrebačke biskupije i Kaptola, vjerski život na području gorskog arhiđakonata je procvao, Kaptol je na ovom području rješavao brojne sporove te bio svjedok mnogim kupoprodajnim ugovorima među plemićima. Iz tih dokumenata saznajemo prve sigurne podatke iz ovih krajeva. U 19. stoljeću gorski je arhiđakonat podijeljen na sisački i glinski.

U 16., 17. i 18. stoljeću na područje Banske krajine naseljavaju mnogi stanovnici pravoslavne vjere.

Glina se prvi put spominje 1. lipnja 1284. godine. Tog dana plemić Vuk s drugovima iz Bornovca (Brnjeuška) pred zagrebačkim Kaptolom prodaje svoju zemlju u Glini. Zemlja se prodaje Kojanu, Ivanu i Petru, koji su također plemići iz Brnovca. Zemlja i cijeli posjed sa šumama, poljima, vodama, mlinovima i ribnjacima prodaje se za 3,2 kilograma srebra i nešto bakra. Glina je dobila ime prema istoimenoj rijeci. U povijesnim izvorima ime Gline spominje se kao Glyna, Glinia, Glinna, Gliena i Glina.

U feudalnom okruženju kraljevi za ovaj kraj izdaju razne povelje, darovnice i privilegije općinama, plemićima, crkvi i ustanovama. Posjedi su često mijenjali gospodare, bili su uvećani ili umanjeni darovnicom, kupovinom, zamjenom, nasljeđem ili preotimanjem. U 14. stoljeću velike posjede imaju plemići Babonići: Pedalj, Zrin, Hrastovicu, Gradac i dr. Situacija se uskoro mijenja jer 1335. godine dolaze u nemilost kralja, pa gube posjede i prava. Njih zamjenjuje jedna od njihovih grana poznata pod imenom Blagajski. Preuzeli su njihove posjede i dobili mnoge druge. Godine 1347. u ovaj kraj dolaze plemići Šubići, koji dobivaju posjede oko Zrina, Gvozdanskog i Pedlja. Po Zrinu su i nazvani Šubić-Zrinski. Od iste loze, osobito se proslavio u borbama protiv Turaka Nikola Šubić-Zrinski, koji je preminuo 1566. godine kod Sigeta. Jedna loza Šubića kasnije dobiva Pernu – prva tadašnja općina u Hrvatskoj. Godine 1380. u Steničnjak dolaze Frankopani, kasnije njihov posjed preuzimaju grofovi Celjski, a onda ponovo Frankopani. Svi navedeni plemići zadržali su svoje posjede na ovom području do turskih pustošenja, a kasnije ti predjeli ulaze u sastav Banske Vojne krajine.

Cisterciti i templari

Redovnici templari dobivaju od kralja Bele III. (1172.-1196.) posjede oko Gore. Od ušća Gline u Kupu, pa Glinom do današnje Prekope, na jugoistok do današnje Brnjeuške, a na istoku i sjeveroistoku graniče njihovi posjedi sa slobodnom Petrinjom. Isprva su bili i vlasnici Hrastovice. Redovnici cisterciti dobivaju 1205. godine od kralja Andrije II. (1205.-1235.) Topusko i mnoge posjede u gorskoj županiji. Većina njihovih posjeda bila je od Petrove gore do rijeke Kupe, Kupom nizvodno do ušća rijeke Gline u Kupu i Glinom uzvodno do Petrove gore. Njihov posjed bila je i Sračica.

U 12. stoljeću u Bosni nastaje krivovjerje patarenstvo (bogumili), koje ubrzo dobiva pristaše među velikašima i narodom. Da bi spriječili širenje krivovjerja, kraljevi na područje današnje Banovine (Banije) dovode redovnike. Najprije templari u Goru, a samostani postaju vjerski, kulturni i gospodarski centri. Redovnici uče ljude čitati, pisati, obrađivanju zemlje, uzgajanju voća i vinograda  za što je ovaj kraj bio pogodan. Godine 1211. kralj Andrija II. i redovnici dovršavaju izgradnju velikog samostana i crkve u Topuskom. Cisterciti ostaju u Topuskom, sa prekidima između 1403. i 1408. godine, do 1480.

Provala Turaka, Habsburška Monarhija i Vojna krajina

U drugoj polovici 15. stoljeća cijeloj Europi prijeti prodor Turaka. Najstrašnije posljedice prodora bile su na području između Kupe i Une. Godine 1459. pod Turke pada Srbija, 1463. godine Bosna, a 1482. godine Hercegovina. Prvi put Turci provaljuju u Hrvatsku oko 1448. godine u okolicu Topuskog i Perne. Napadi se ponavljaju 1491. i 1493. godine. Godine 1493. Turci se vraćaju s plijenom iz Kranjske, a na Krbavskom polju dočeka ih naša vojska, koja je tada bila potučena do temelja. Tada je nastao prvi rasap hrvatskog kraljevstva. Godine 1512. Turci su potučeni na Uni, a to ih je još više razbjesnilo, pa sljedećih desetljeća spremaju velike napade i pustošenja. Godine 1526. Turci su strahovito potukli mađarsku vojsku na Mohačkom polju, a taj poraz uvjetovao je prekid hrvatsko-ugarskog ugovora iz 1102. godine. Hrvati na saboru u Cetinu izabiru za kralja austrijskog vojvodu Ferdinanda Habsburga u nadi da će pomoći u borbi protiv Turaka. U navedenim  povijesnim okolnostima nastala je Monarhija u kojoj su Hrvati do 1918 godine. Hrvati 1558. godine stvaraju jedinstveni sabor „staleža i redova“ Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i tako nastupaju prema Bečkom dvoru i prema Ugarskom saboru kao jedinstvena Kraljevina.

Godine 1434. osnovan je u Hrvatskoj obrambeni sustav za obranu domovine. U tom sustavu bila su tri vojnička tabora. Hrvatski tabor je prema Jadranskom moru i Dalmaciji, a u njemu su hrvatski ban, grad Dubrovnik, knezovi Krbavski, Cetinski, Senjski i sve hrvatsko malo plemstvo. Slavonski tabor je prema rijeci Uni, a u njemu slavonski ban, knezovi Blagajski, vranski prior, zagrebački biskup i susjedgradski vlastelin. Treći tabor je usorski s velikašima i plemićima donje Slavonije i južne Ugarske. To su bili prvi začeci kasnije Vojne krajine. 1469. uređena je za obranu od Mlečana i Turaka kapetanija u Senju, gdje je namještena stalna vojska. Do uspostave Vojne krajine ili Vojne granice dolazi u početku 16. stoljeća. Godine 1529. Turci su se prvi put pojavili čak pod Bečom. Nastaje potreba za stvaranjem bolje vojne organizacije za  obranu od Turaka, te se osniva Hrvatska i Slavonska Vojna krajina.

U Hrvatsku krajinu pripadaju Sv. Vid na Rijeci, Senj, Otočac, Slunj, Ogulin, Modruš, Glina, Hrastovica, Sisak – dio između Kupe i Une. U Slavonsku krajinu pripadaju Đurđevac, Križ, Ivanić, Zagreb i Koprivnica. Kasnije je vojna granica sezala sve do Petrovaradina. Za Hrvatsku krajinu osnovan je generalat u Karlovcu, a za Slavonsku Varaždin. Treba uzeti u obzir da se u svim ovim ratovima ne vodi borba s pravim Turcima, već s poturčenim sinovima slavenske kršćanske krvi. Najveće i najkrvavije borbe s Turcima bile su na ovom području između Une i Kupe osamdesetih godina 16. stoljeća, a vrhunac je bila 1592. godine nakon pada Bihaća. Godine 1566. Turci zauzimaju „vrata Hrvatske“ Kostajnicu. Godine 1588. potučeni su Turci od generala Lenkovića i hrvatske vojske.

Vrijedna i zadivljujuća pobjeda bila je obrana Gvozdanskog koji je branilo 300-tinjak vojnika, a Turci su ga opsjedali nekoliko mjeseci. Kad branitelji nisu imali više hrane i vode, odbili su poziv na predaju. Turci su izveli i posljednji juriš na tvrđavu, ali nisu ušli u grad. Svi su izginuli. Zadivljen ovakvim junaštvom turski vojskovođa dao je pokopati junake na kršćanski način i to predstavlja svojevrsni vojni presedan u povijesti ratovanja s Turcima, a vjerojatno i više od toga. Godine 1593. Turci su napali Sisak, a banska vojska izvojevala je pobjedu. Turci su 1593. godinu nazvali godinom propasti. Godine 1519. papa Leon X. naziva Hrvatsku „predziđe kršćanstva“(antemurale christianitatis). To predziđe, taj zid, bio je na području između Kupe i Une.

Banska Vojna krajina u cijelom 17. stoljeću kroz Hrvatski sabor i krajiške uprave vode brigu o utvrđivanju granice prema Turcima na rijeci Kupi. Godine 1689. opet se vraća na rijeku Unu. Odmah je počelo utvrđivanje starih gradova i utvrda, grade se nove i modernije utvrde, podižu se čardaci za opservaciju i stražu. Hrvatski staleži svim silama nastoje i bore se da zapovjednik novoobnovljene vojne granice bude hrvatski ban. Austrija se tome opirala i želi područje između Kupe i Une pripojiti sebi. Godine 1696. Sabor imenuje hrvatskog bana zapovjednikom Vojne granice između Kupe i Une, a Beč to potvrđuje, nakon mnogo natezanja, 1704. godine. Tada nastaje Banska Vojna krajina, Banovina ili Banija. Godine 1737. u Glini je održano zasjedanje Hrvatskog sabora. Na saboru se raspravljalo od 20 raznih tema značajnih za državu. Za Glinu je najznačajniji bio 11. zaključak, prema kojemu Hrvatski sabor traži od cara da jedan predstavnik Hrvatske bude prisutan na mirovnim pregovorima s Turcima u Nemirovu. Prva škola u Glini otvorena je 1765. godine, a kao prvi učitelj spominje se Ivan Prandel. Prva bolnica u Glini spominje se 1788. godine, a nalazila se u Selištu. Godine 1878. zbog razornih i učestalih požara osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo. Godine 1827. izgrađena je župna crkva Sv. Ivana Nepomuka, koja je stradala je Domovinskom ratu od strane srbočetnika. Godine 1828. pravoslavni vjernici izgradili su crkvu u čast Bogorodice, koja je srušena 1941. Što se tiče organizacije Vojne krajine; najprije su po mjestima u kraju bile satnije i kapetanije, a 1745. godine nastale su pukovnije u Glini i Petrinji. U Glini je osnovana I. Banska pukovnija, a u Petrinji II. Banska pukovnija. Tu su zapovjednici pukovnici, a vrhovni je zapovjednik hrvatski ban. Banska Vojna krajina bila je izdvojena iz ostatka Vojne krajine i podložna je Hrvatskom saboru i banu. Obuhvaćala je područje između Kupe, Save i Une, na jugozapadu od Kupe do Petrove gore, a odatle na jugoistok do rijeke Une. Godine 1846. krajiški kadet Josip Runjanin uglazbio je hrvatsku himnu u Glini. Bilo je to u kući poznatog trgovca Petra Peleša. Glina je na taj način trajno povijesno obilježena. Banska Vojna krajina ukinuta je u nadolazećem periodu, točnije  1871. godine.  Vojna krajina potpuno je razvojačena 1873. godine.

Nagodbom u ratu između Austrije i francuskog cara Napoleona I. 1809. godine Banska krajina, uz ostale krajeve ulazi u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani. U to vrijeme mijenja se i crkvena uprava i Banovina (Banija) pripada pod biskupa u Senju. U vrijeme francuske uprave uvedene su stroge mjere kažnjavanja za one koji bi se ogriješili o zakone. Zasadili su mnogo drveća i kalamljenih voćaka kraj putova. U Glini su zasadili drvored od dudova, a u Petrinji drveće u „Kaniži“. U vrijeme francusko-ruskog rata ljudi s ovog kraja morali su otići na front, gdje su mnogi od njih i poginuli. Francuzi odlaze iz Gline 1814. godine, Banija ulazi u sastav Vojne krajine (Beča), a 1822. nakon mnogih prosvjeda, ovo područje je ponovo Banska Vojna krajina. 1873. Vojna krajina je razvojačena. Sva vlast u graničnim područjima prešla je u civilne ustanove. Godine 1842. Ilirska čitaonica radila je na osnivanju novog književnog društva pod imenom „Matica ilirska“. Osnovni cilj društva bio je rasprostranjivati znanost i književnost u narodnom jeziku. Prva banska pukovnija poslala je za „Maticu ilirsku“ iz svoje knjižničke blagajne 59 forinti i 15 krajcara i tako postala jedan od prvih utemeljitelja društva.

Do prije Drugog svjetskog rata u Glini su postojala različita vjerska, dobrotvorna, kulturno-prosvjetna i druga udruženja. Vjerska društva bila su: „Marijina kongregacija“, „Križarsko sestrinstvo“, „Križarsko bratstvo“ i „Mali križari“. Društva „Hrvatska žena“, „Hrvatska vila“, „Diletantsko društvo“ i mješoviti pjevački zbor. Nadalje, „Prosvjeta“, tamburaško društvo „Jelačić“, tamburaški sastav „Vila“, nekoliko društava limene glazbe, „Hrvatska seljačka zadruga“, „Zanatlijsko pomoćničko društvo“, „Dobrovoljno vatrogasno društvo“ (1878.), „Hrvatski sokol“, „Srpski sokol“, Gradski športski klub iz čega je nastao „Banovac“, kuglački klub „Jastreb“, „Lovačko društvo“, Sportsko ribolovno društvo „Glina“, streljačko društvo i druga.

U kasnijim povijesnim savezima Hrvatska nakratko doživljava uvjetnu suverenost i samostalnost. Godine 1941. nastaje Nezavisna Država Hrvatska, a završava koncem Drugog svjetskog rata kada postaje Federativna Narodna Republika Hrvatska kao jedna od 6 sastavnica Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Bez obzira na ratne strahote, režimska i druga previranja, Glina je zadržala kulturno-povijesnu važnost. O povijesti Gline i šireg područja najdetaljnije svjedoči knjiga svećenika Mije Dukića „Glina i okolica“ iz 1980. godine i  djelo “Glina 1284-1944-1984”, poznatije kao dvojezični zbornik radova, čije je stvaranje poticao 1984. godine povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Drago Roksandić. Zbornik radova o Glini objavljen je 1988. godine. Početkom Domovinskog rata Glina se ponovo našla na prvoj crti bojišnice, kao i uvijek pobijedili smo i opstali te od 1995. godine, zahvaljujući požrtvovnosti nacije i vojske nastavljamo putovima svojih časnih predaka.

Republika Hrvatska nastaje i nastupa kao samostalna zemlja poslije proglašenja suverenosti 25. lipnja 1991. Sutradan je napadnuta Policijska postaja Glina, što nam govori da je na ovom prostoru započeo Domovinski rat. Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koja je donesena 8. listopada 1991. godine, Hrvatska je dodatno učvrstila svoje temelje samostalnosti i krenula putem vanjske suverenosti.

Dana 15. siječnja 1992. godine Republiku Hrvatsku međunarodno je priznalo dvanaest zemalja tadašnje Europske zajednice (EZ). Članicama Zajednice istoga dana istom odlukom pridružile su se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Predajom 21. korpusa neprijateljske vojske (oko 5.000) u Gornjem Viduševcu 8. kolovoza 1995. godine, završava Domovinski rat. Ova predaja, jedna je od većih u povijesti ratovanja Hrvata i mnogo šire.  Konačno, možemo reći da je na neki način u Glini započeo i završio Domovinski rat.

Na tragu iznimne i bogate povijesti Gline i okolice, stvorena je potreba za istraživanjem i proučavanjem Vojne krajine, jer važnost koja proizlazi iz tog perioda nadilazi  granice Gline, arhivska građa je bogata, a povjesničari koji su pokazali velik interes zajednički otvaraju mjesta za nove kulturno-povijesne spoznaje. Zbog toga je 2015. godine osnovano Društvo „Terra banalis“ sa sjedištem u Glini, a okuplja entuzijaste i znanstvene, kulturne i stručne djelatnike radi istraživanja, vrednovanja, obnove i prezentacije kulturne baštine prostora koji se povijesno nazivao Banski kraj, Banska granica, Banska krajina, Banal Grenze, Banija, Banovina itd. Potporu za istraživanje Vojne krajine dale su sve pridružene asocijacije te gradske instance vlasti.