POZNATE LIČNOSTI
POZNATE LIČNOSTI
LEBER, Pavao (Pajo, Paulus), publicist i povijesni pisac (Glina, 1844.— Zagreb, 13. XI. 1919). Kršten 29. XII. 1844. Gimnaziju polazio u Požegi i Zagrebu, gdje je završio filozofsko-teološki studij i bio zaređen za svećenika 1869. Kapelan u Kostajnici i Petrinji, potom župnik u Maji 1871.–84. te Glini 1884.–95. U Zagrebu kanonik od 1895., katedralni župnik 1896.–1902., komornički arhiđakon i ravnatelj zaklade umirovljenih svećenika i florijanske zaklade od 1903., katedralni arhiđakon od 1911. Nadstojnik pobožnih zaklada Zagrebačke nadbiskupije 1905.–08., predsjednik središnjega povjerenstva za umirovljene svećenike 1910.–15; naslovni opat od 1910. O povijesti banovinskih župa, utemeljenju, razvoju, demografskim pokazateljima i moralno-religioznim sastavnicama društvenoga života, pisao u periodicima Hrvatski učitelj (1877.), Katolički list (1877.–78., 1890., 1892., 1900., 1915.), Školski vrt (1891); Banovac (1892., 1899.–1900., 1911); Petrinjski kalendar (1901); Kršćanska škola (1913.) i Vjesnik Književnoga društva sv. Jeronima (1916.) te knjižicama Župa majska (Zagreb 1877.) i Povijesne crte njekih župa u bivšoj Banskoj krajini (Zagreb 1912); rukopisne spomenice majske i glinske župe tiskane su mu u knjizi Spomenice župa: Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina (Glina 1998). Kao svećenik, gorljivo se borio protiv pijanstva i psovanja te protiv skupnog i lošeg običaja karmina poslije sprovoda. Vrijedni podaci koje je prikupio o Glini i okolici jedan su od važnijih izvora za proučavanje glinske povijesti. Svećeniku Miji Dukiću, koji je napisao knjigu Glina i okolica, polazna točka za opisivanje ovog kraja bili su zapisi Pavla Lebera. Objavio i knjigu poučno-ćudorednih Pripovijesti (Zagreb 1914.) te putopise i memoarsku prozu u kalendaru Danica (1879.–80., 1884., 1909.–15., 1919.) i časopisima Varaždinski glasnik (1885); Glas Hercegovca (1888.–89); Banovac (1892., 1902., 1907); Prosvjeta (1913.) i Svetojeronimski zabavnik (1913). Predsjednik 1906.–11. Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, koje je znatno unaprijedio i proširio. Poznat i po dobrotvornom radu.
RUNJANIN, Josip, hrvatski glazbeni amater (Vinkovci, 8. XII. 1821.– Novi Sad, Vojvodina, 2. II. 1878). Po zanimanju časnik, bavio se glazbom. Za službe u glinskom garnizonu napisao 1846. melodiju za pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića. Vjeruje se da je nastala u kući trgovca Petra Peleša. Prvu harmonizaciju za zbor načinio je vojni kapelnik Josip Wendl i adaptirao je za vojni orkestar. Novu harmonizaciju načinio je učitelj glazbe V. Lichtenegger (1861); a poslije I. Zajc, J. Gotovac i drugi. Prigodom velike izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891., zbog svoje je iznimne popularnosti na natječaju bila izabrana za hrvatsku himnu, pod naslovom Lijepa naša domovina. Runjanin je autor još nekoliko melodija, od kojih je osobito popularna bila Ljubimo te naša diko, skladana na temelju motiva arije iz Donizettijeve opere Ljubavni napitak.
TRNSKI, Ivan, hrvatski književnik i prevoditelj (Stara Rača kraj Bjelovara, 1. V. 1819.– Zagreb, 30. VI. 1910). U Grazu je pohađao školu za upravnoga časnika u vojnoj administraciji. Službovao je u različitim gradovima Vojne krajine, 1865. izabran je za zastupnika Slunja u Saboru; 1871. postao je velikim županom bjelovarskim, ali se povukao s dužnosti zbog političkih nesuglasica. Prema zapisima iz života u Glini, Trnski Jelačića nagovara da zavoli prirodu i planinarenje, a Petra Preradovića da piše crtice iz svog života. Također, u Glini je prijateljevao i s liječnikom Đurom Augustinovićem. Boravio je u Maji, Gori, Vrginmostu i Glini. U Glini je 1850.-ih Trnski prednjačio u polemikama oko jezika, pravopisa i književnosti. Godine 1901. Trnski je postao predsjednikom Matice hrvatske i prvim predsjednikom Društva hrvatskih književnika. Od 1872. do smrti živio je u Zagrebu. Bio je jedan od najistaknutijih sudionika hrvatskoga narodnoga preporoda. Osobito se ističu njegove zasluge za razvoj hrvatskoga standardnoga jezika te versifikacije, koje su mu priskrbile naziv »oca hrvatske metrike«. U razdoblju od sedamdeset i pet godina njegova književnog djelovanja (1835.–1910.) u hrvatskoj književnosti izmijenili su se različiti književni smjerovi, no sam je Trnski ostao uglavnom vjeran početnoj preporodno-romantičarskoj orijentaciji. U njegovu lirskom opusu prevladavaju romantičarski intonirane ljubavne i rodoljubne pjesme, iako je pisao i prigodnice te religioznu liriku (Pjesme, 1842; Kriesnice – I, 1863., II, 1865., III, 1882). Mnogi su pjesnički tekstovi iz pučki intonirane zbirke Popievke i milostnice mu mladjenke (1881.) uglazbljeni, a neki se izvode i danas. Napisao je zbirku soneta o ljepotama Plitvičkih jezera (Jezerkinje, 1886). Pisao je i danas uglavnom zaboravljenu epsku poeziju (Sveta priča o solunskoj braći, 1863; Sigetski junak, 1866; Ana Lovićeva, 1890; Ban Berislavić, 1896), pripovijesti (objavljene u književnim glasilima te kao zasebna izdanja Učitelj Dobrašin, 1871. i Pripovijesti, 1910.) te putopise (Plitvička jezera, 1893; Putne uspomene iz godine 1898., 1899). Prevodio je s engleskoga, njemačkog, ruskog, češkog i poljskog jezika. Svojedobno slavljen kao veliki pjesnik, poslije su mu se uglavnom priznavale zasluge za preporoditeljski rad. U novije doba naglašavaju se njegove književne zasluge kao predstavnika prvoga naraštaja hrvatskih romantičara, koji je pripremio put idućim naraštajima hrvatskih pjesnika.
PRERADOVIĆ, Petar, hrvatski pjesnik (Grabrovnica kraj Bjelovara, 19. III. 1818.– Fahrafeld, Austrija, 18. VIII. 1872). Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti (1828); poslala 1830. u Vojničku akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju je završio 1838. Kao časnik službovao je u Milanu, Zadru, Zagrebu, Cremoni, Beču i drugim mjestima Habsburške Monarhije, a sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim ratnim pohodima austrijske vojske. Karijeru je završio u činu generala, a početkom 1850.-ih bio je pobočnik bana J. Jelačića. U Glini je boravio dvije godine (1856.-1858.) Vjeruje se da je u Glini napisao crtice iz svog života na nagovor Ivana Trnskog. U Glini se Preradović družio i s pukovnikom Antunom Benkom. Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, za vrijeme školovanja (Požar u Novom Mjestu – Der Brand von Neustadt, 1834). S preporodnim idejama upoznao ga je I. Kukuljević Sakcinski 1840., a za boravka u Veneciji 1843. napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu (Poslanica Špiri Dimitroviću). Nakon premještaja u Zadar priključio se krugu oko A. Kuzmanića i 1844. u prvom broju Zore dalmatinske objavio budnicu Zora puca. Dobar prijam prvih pjesama učvrstio ga je u odluci da postane hrvatskim piscem, premda je bio nezadovoljan svojim znanjem materinskoga jezika. Obogativši domaće pjesništvo nizom žanrova i oblika, Preradović je bio izrazito cijenjen pjesnik u svoje doba. Cijelo XIX. st., uz I. Mažuranića i S. Vraza, bio je neprijeporno središte hrvatskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda. U XX. st. javili su se i kritičniji sudovi o njegovu djelu, ali se i danas ubraja u najznačajnije pjesnike hrvatskog romantizma.
AUGUSTINOVIĆ (Agustinović), Đuro, hrvatski liječnik i filolog (Glina, 13. IV. 1816. – Zagreb, 8. IV. 1870). Filozofiju je učio u Zagrebu. Studij medicine završio je 1844. godine na Jozefinskoj vojnomedicinskoj akademiji u Beču disertacijom o topografskoj anatomiji, a to je bio prvi sustavni pokušaj izradbe hrvatskoga medicinskog nazivlja. Djelovao je kao vojni liječnik u Beču, Zadru (1847.–49.) i Milanu. Iako je bio po uvjerenju ilirac, zalagao se za dosljedni fonološki pravopis, ukidanje velikih slova i reformu latinice i ćirilice. Sam je pisao osebujnom grafijom. Djela Misli o ilirskom pravopisu (1846); Glasovi i pismo slovinskoga jezika (1850.) nisu utjecala na razvoj hrvatskoga slovopisa i pravopisa. Pokrenuo je prvi hrvatski zdravstveni časopis Slovinski prvenci o naravi i zdravlju (Beč 1860., u Rijeci između 1861. i 1862. izlazi pod nazivom Rvacki prvenci o naravi i zdravlju, ukupno 17 brojeva) te književni, poučni i zabavni list Vila sinjega morja (1860.–62., 1864., 1867.–68). Godine 1865.-1867. boravi u Glini. Prijateljevao je s književnicima – Ivanom Trnskim i Dragojlom Jarnević.
JELAČIĆ, Josip, grof, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Petrovaradin, danas dio Novoga Sada, 16. X. 1801.– Zagreb, 20. V. 1859). Školovao se u Theresianumu 1810.–19. Kao časnik služio u Galiciji 1819.–24. i 1826.–30. te u Lombardiji, 1831.–35. Boravio je u Italiji, istaknuo se u okršaju s bosanskim Turcima kraj Velike Kladuše 17. X. 1835; 1837. bio je promaknut u čin bojnika, 1842. imenovan pukovnikom Glinske regimente, istaknuo se 9. VII. 1845. u sukobu s Turcima kraj Podzvizda. Pod utjecajem Ljudevita Gaja pristao je uz narodni pokret. Godine 1841. kao potpukovnik dolazi u glinsko naselja Maju, a 1842. godine kao pukovnik u Glinu na čelo I. banske pukovnije. Godine 1843. utemeljio je u Glini podružnicu Hrvatsko-slavenskog gospodarskog društva. U to vrijeme civilni dio kojim Jelačić upravlja na području Gline ima preko 60.000 stanovnika i 125 sela. Godine 1846. Jelačiću je podignut spomenik, jer je sa svojim vojnicima završio izgradnju ceste između Gore i Petrinje.
Kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija i kada je uspostavljena mađarska samostalnost, što je iz temelja promijenilo državnopravni odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj, u Hrvatskoj nije bilo bana niti je Sabor zasjedao. Kako je Jelačić bio krajiški zapovjednik i uz to poznati narodnjak, nastojanjem Franje Kulmera (u krugu mađarskih konzervativaca) i Ljudevita Gaja (u nadvojvode Ivana u Grazu), Jelačića je kralj Ferdinand 23. III. imenovao banom bez znanja i pristanka mađarske vlade. Neovisno o tom, velika Narodna skupština u Zagrebu ga je aklamacijom 25. III. izabrala za bana. Banska je čast uključivala promaknuće u čin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija, a zatim (7. IV.) u čin podmaršala i vrhovnoga zapovjednika u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Bansku je prisegu Jelačić položio u Beču.
U odnosima prema Pešti bio je na stajalištu Zahtijevanja naroda, koja su za Hrvatsku tražila odgovornu vladu na čelu s banom, i mislio je da se taj cilj, u osnovi protivan hegemonističkim težnjama Pešte, može postići nagodbom. Kako mađarska vlada nije poznavala ustupaka i kako se smatrala jedinom zakonitom vlašću i nad Hrvatskom, Jelačić je 19. IV. okružnicom svim oblastima u Hrvatskoj i Slavoniji prekinuo sve službene odnose s peštanskom vladom do saziva Sabora, a 25. IV. Posebnim Banskim pismom, upućenim svakoj općini, potvrdio ukidanje »tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene« i 27. IV. proglasio prijeki sud kojim je trebalo prije svega pogoditi političke protivnike pokreta – mađarone.
Njegovo je držanje bilo u skladu s pogledima Narodne stranke, a Jelačić je više mjeseci – pošto je njezin najistaknutiji predstavnik Gaj, nakon afere s Milošem Obrenovićem, izgubio svaki utjecaj – bio oličenje nacionalnog pokreta u Hrvatskoj. Bio je uvjeren da veliku odgovornost koju mu to nameće može uskladiti s dužnošću svojega vojničkog poziva. U duhu austroslavizma, održanje ustavne Austrije držao je zalogom slobode za slavenske narode u njoj, iako je u djelatnosti toga carskog vojnika bila ideja »velike, jake i slobodne Austrije« osnovna.
Ograničen u donošenju svojih odluka ustavnim propisima, kralj je 6. V. 1848., zbog snažna otpora mađarske vlade samostalnoj banskoj vlasti, morao ovlastiti ugarskoga palatina da u Hrvatskoj imenuje kraljevskoga komesara i 7. V. zapovijediti banu da se podvrgne mađarskoj vladi i opozove svoje travanjske naredbe. Odlučan otpor hrvatske javnosti podudario se s prikrivenim željama dvora, kojemu je mađarski nacionalizam također ugrožavao interese. Nepokolebljiv u gledištu da posljednju odluku o budućem uređenju hrvatsko-ugarskih odnosa može donijeti samo Sabor, Jelačić je 18. V. objavio naredbu o sazivanju Sabora. Mađarska je vlada uspjela od kralja ishoditi da se 29. V. zabrani održavanje Sabora te da se pozove bana da se osobno opravda. Kako je Banska konferencija 2. VI. 1848. zaključila čak i silom spriječiti banov odlazak, Jelačić je odgodio put do 12. VI. i tako omogućio otvorenje Sabora. Od tada ni komesarijat nije više bio kadar spriječiti osamostaljenje Hrvatske.
Sabor je već prvog dana instalirao Jelačiću bansku čast. Pošto je Sabor ispunio svoju najhitniju zadaću – da odredi državnopravni odnos prema Ugarskoj i Austriji i izabere izaslanstvo koje je trebalo u bečkom parlamentu poraditi na uređenju zajedničkih poslova – Jelačić je imenovao članove u pojedinim odsjecima Banskoga vijeća, neke vrste samostalne vlade, te svojega zamjenika. Jelačić je sa saborskim izaslanstvom otputovao 12. VI. na dvor u Innsbruck. Međutim, već je 10. VI. 1848. ugarskom ministru-predsjedniku Lájosu Batthyányu, uspjelo je dobiti potpis od kralja na tekst manifesta kojim se Jelačić, kao buntovnik, skida s banske časti.
Boravak u Innsbrucku bio je prekretnica u Jelačićevu položaju. Na pismenu molbu maršala J. J. Radetzkoga, Jelačić je 20. VI. uputio krajišnicima na talijanskom bojištu proglas kojim ih poziva da ustraju u borbi, jer »tamo, gdje vi stojite, radi se o sudbini cara i cijele Monarhije«. Od tada je Jelačić bio siguran u potporu dvorskih i vojnih krugova pa, iako je položaj Sabora i bana formalno ostao nezakonit, oni su mogli nesmetano nastaviti rad i prijeći na pripremanje oružane borbe. Sabor je 9. VII. zaključio zasjedanje, prenijevši na bana diktatorsku vlast (29. VI). Jelačić je na putu po Slavoniji 13.–25. VII. uspio oslabiti utjecaj mađarona i učvrstiti položaj narodnjaka, a 31. VIII. hrvatska je vojska zaposjela Rijeku.
Na temelju saborske odluke da se sukob s mađarskom vladom riješi priznanjem nekih zajedničkih poslova (financije, vojska i vanjska politika) za svu Monarhiju, potpunom ravnopravnošću svih jezika u zemljama krune sv. Stjepana i ispunjenjem srpskih želja (priznanje Vojvodine kao posebnoga teritorija, udruženoga s Hrvatskom), pregovori što ih je Jelačić 28. VII. 1848. poveo s Mađarima u Beču nisu uspjeli i njihov je neuspjeh samo ubrzao ratne pripreme. Međutim, 4. IX. kralj je opozvao manifest od 10. VI. Tako je Jelačić napokon mogao 7. IX. navijestiti peštanskoj vladi – ne mađarskom narodu, kako je isticao – rat i 11. IX. prijeći Dravu kraj Varaždina.
Proglasivši sjedinjenje Međimurja s Hrvatskom, nastavio je napredovati prema Pešti i tek 29. IX. naišao na neprijatelja kraj selâ Pákozda i Velencze. Bitka u kojoj je trebalo odlučiti o sudbini Pešte svršila je neodlučeno. Za primirja Jelačić je odjednom skrenuo prema austrijskoj granici kako bi ondje primio pojačanja i preuredio vojsku. Promjenom u banovu ratnom planu – na koju je utjecala vijest o revoluciji u Beču 6. X. – njegov se pohod uklopio u rat za spas Habsburgovaca protiv mađarske revolucije i bečkoga ustanka. Još dan prije, 5. X. 1848., Jelačić je primio carev manifest od 30. IX., kojim je bio imenovan kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga u Ugarskoj. Bio je to vrhunac njegova uspona do vlasti i ugleda, ali kratka vijeka, jer je reakcija suprotstavila Jelačiću A. Windischgrätza i podložila ga 16. X., za opsade ustaničkoga Beča, ovomu kao vrhovnomu zapovjedniku. Tim je činom Jelačić stvarno izgubio i političku funkciju kraljevskoga povjerenika. Ipak je pobjedom nad mađarskom vojskom kraj Schwechata 30. X. zapečatio sudbinu revolucije u Beču i širom otvorio vrata reakciji.
Jačanje reakcije, što se posebno opažalo nakon stupanja Franje Josipa I. na prijestolje, pokazalo je da se nada u preuređenje Austrije na osnovi ravnopravnosti njezinih naroda ne temelji na stvarnoj procjeni snaga. Jelačić je, doduše, istoga dana, 2. XII., bio imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije, pa je tako prvi put nakon mnogih stoljeća, barem formalno, sjedinjena u banskoj vlasti većina hrvatskih zemalja. Jelačić je i na mađarskom bojištu izvojevao više pobjeda (Moson, Móor, Tétény). Međutim, odnos prema njemu postajao je za demokratsku javnost slavenskih naroda sve više kriterijem naprednosti. Sumnja u njegovu privrženost idealima slobode i slavenstva rasla je s pobjedama austrijske vojske.
Unatoč svojoj lojalnosti »kao austrijskoga vojnika«, Jelačić nije krio svoje nezadovoljstvo porastom reakcije i utjecaja mađarske aristokracije na razvoj u Ugarskoj. U memorandumu kralju potkraj travnja 1849. odlučno je zahtijevao da se Slovacima omogući pun razvoj narodnosti, Srbima dade Vojvodina sa Srijemom, Hrvatskoj Međimurje i Baranja, a Vojnoj krajini »slobodoumna generalkomanda« s narodnim jezikom kao službenim i s »ustavnim životom«. Zahtijevao je, nadalje, da kralj potvrdi zaključke prošloga Sabora i omogući saziv novoga. Uza sve to provodio je omražene vladine naloge, pa je 9. V. objavio Privremeni zakon o tisku, kojim je trebalo ušutkati oporbeno novinstvo, a 6. IX. i oktroirani ustav, unatoč otporu Banskoga vijeća. Dugo se Jelačić odupirao vladinu kursu prema apsolutizmu. Spašavao je koliko je mogao: 1849. Strossmayer je, poglavito njegovim zauzimanjem, bio imenovan đakovačkim biskupom; 1851. pokrenuo je s uspjehom akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta; 1852. ishodio je podizanje Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju, neovisnu o ugarskom episkopatu, i do kraja se protivio uvođenju njemačkog jezika kao službenog. U toj je neravnopravnoj borbi naposljetku klonuo i postao nakon 1854. političkom figurom.
KERNIC, Blaženka (Krnic; Beatrice, Beatrix, Božena), udana Göhring, pjevačica, sopran (Glina, 2. IX. 1870.— Hannover, 15. V. 1947). Rano djetinjstvo provodila je u Glini, a školovanje je započela u Kostajnici , gdje živi njezin djed Josip Wendl. Upravo je Wendla pukovnik Josip Jelačić doveo u Glinu za kapelnika I. banske pukovnije. U Zagrebu do 1888. polazila školu HGZ, gdje je učila glasovir u M. Fabkovića i pjevanje u Emanuela Simma, Mare Kiseljak i I. Zajca, potom studirala na bečkom Konzervatoriju u J. Ressa i diplomirala 1892. kao najbolja polaznica. U Zagrebu debitirala 1888. kao Germaine u komičnoj operi Korneviljska zvona (J. R. Planquette), 1891. sudjelovala u prvoj opernoj sezoni I. Hreljanovića,a 1892. pjevala jednu od svojih najpoznatijih uloga, Rose Friquet u komičnoj operi Pustinjakovo zvono (L. A. Maillart). Kao umjetnica djeluje istovremeno kad i Milka Trnina. Te je godine gostovala u Breslauu (Wrocław) kao Siebel (C. Gounod, Faust), potom bila angažirana u Leipzigu, gdje je debitirala kao Ännchen (C. M. von Weber, Strijelac vilenjak). Ondje je do 1898. ostvarila 53 uloge i postala najistaknutijom članicom opernoga ansambla. Angažirana 1898.–1902. u Dvorskoj operi u Münchenu, 1900. stekla naslov kraljevske bavarske komorne pjevačice. Vrhunac karijere dosegnula je na Svečanim igrama u Bayreuthu 1899. ulogom Eve u Wagnerovoj operi Majstori pjevači. Njezina se interpretacija te uloge, koju je pripremila s Cosimom Wagner, tada smatrala najboljom u Njemačkoj. Od 1902. angažirana je u Operi u Frankfurtu na Majni, a od 1912. u Dvorskom kazalištu u Hannoveru, gdje se 1923. ulogom Gospođe Fluth (O. Nicolai, Vesele žene windsorske) oprostila od pozornice i postala profesoricom pjevanja na tamošnjem Konzervatoriju. Usporedno sa stalnim angažmanima gostovala je u operama u Kölnu, Berlinu, Hamburgu i Dresdenu, od 1895. redovito u Zagrebu, gdje je sve uloge pjevala na hrvatskom jeziku. Ondje je 1924. režirala Mozartov Figarov pir i priredila koncert solo-popijevka. Iako je započela kao mezzosopran, njezin se repertoar postupno proširio na uloge dramskoga i lirskoga soprana. Često je dolazila u Petrinju, Glinu i Zagreb.
DEVČIĆ, Natko, skladatelj, glazbeni pisac i pedagog (Glina, 30. VI. 1914.-Zagreb, 4. IX. 1997). Djetinjstvo do dvanaeste godine proveo je u Glini, od 1926. živi u Zagrebu, gdje je na Muzičkoj akademiji diplomirao 1937. glasovir u klasi Antonije Geiger-Eichhorn i 1939. kompoziciju u klasi F. Dugana st. Apsolvirao također pravo na zagrebačkom Sveučilištu. Godine 1939. zaposlio se kao nastavnik glasovira u srednjoj školi Muzičke akademije i nastavio usavršavati glasovir u S. Stančića. Pijanističku i skladateljsku djelatnost započeo uoči II. svjetskog rata. Godine 1942. uhićen zbog suradnje u komunističkom pokretu te konfiniran u Jasenovcu. U proljeće 1943. prebjegao partizanima, te surađivao u kazališnim družinama i organizirao glazbeni život u Moslavini, Baniji i Dalmaciji. Godine 1945. vratio se na Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je najprije tajnik, zatim pomoćnik rektora te od 1947. izvanredni i od 1961. redoviti profesor za kolegij harmonija. Godine 1949/50. usavršavao kompoziciju u J. Marxa u Beču, 1955. proučavao nastavu glazbeno-teorijskih disciplina na Nacionalnom konzervatoriju u Parizu, 1965. pohađao Međunarodne ljetne tečajeve za novu glazbu u Darmstadtu, a 1967/68. studirao u SAD elektroničku glazbu i suvremene metode nastave kompozicije, među ostalim na Columbia University i na Julliard School of Music u New Yorku te na The New England Conservatory u Bostonu i na University of Illinois u Urbani. Tijekom pedagoške djelatnosti na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji pokrenuo je i vodio kolegij harmonijska analiza, a po povratku iz SAD utemeljio (1968.) i vodio kolegij aspekti suvremene glazbe; bio je i pročelnikom Odjela za kompoziciju i glazbenu teoriju (1947./48. i 1960.–80). Bio je predsjednikom Udruženja kompozitora Hrvatske (1964.–66.) i tajnikom Jugoslavenske sekcije Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (1966.–71). God. 1980. izabran je za člana suradnika, 1988. za izvanrednog člana, a 1992. za redovitog člana HAZU. Nagrađen je 1961. Nagradom grada Zagreba za kantatu Ševa, 1975. Nagradom »Josip Slavenski« za elektronsku skladbu Sonata te za ciklus Stope na bijelu snijegu i za Igru riječi II, 1979. godišnjom Nagradom »Vladimir Nazor« za skladbu …ma non troppo…, 1983. dobiva istu nagradu za životno djelo, a 1986. Nagradu AVNOJ-a. Glasilo udruge Matice Hrvatske – Glina prvi put piše o njemu 1999. godine.
KRIŽANIĆ, Pjer (Petar), karikaturist i likovni kritičar (Glina, 19. V. 1890.— Beograd, 31. I. 1962). U glinskoj školi primijećen je njegov smisao za crtež, pa je poslan u Zagreb na školovanje. Završio 1907. Obrtnu školu u Zagrebu (dekorativno-slikarski smjer) te 1908.–11. polazio Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt (M. C. Crnčić). S potporom A. G. Matoša već od prve godine studija objavljivao karikature u zagrebačkom satiričnom listu Koprive. Jugoslavenski orijentiran, nakon atentata na S. Cuvaja 1912. pobjegao u Srbiju. U manastiru Grgeteg na Fruškoj gori naslikao je ikonostas korske kapele (nesačuvan), a kad se 1914. vratio u Hrvatsku, u Mečenčane kraj Donjih Kukuruzara, naslikao je ikonostas za župnu crkvu. Godine 1915. unovačen je i poslan na talijansku frontu. U Zagrebu 1918. postao urednikom Kopriva, gdje se okušao i kao pisac satiričnih priloga objavljujući rubriku Pisma Ilije Tarbuka na dijalektu banovinskih seljaka. Povremeno objavljivao karikature i u zagrebačkom Savremeniku, a potkraj 1921. bio je karikaturist, likovni kritičar i korektor u listu Pokret. U knjizi Par nas s Parnasa K. Kovačića (Zagreb 1922) objavio više portretnih karikatura hrvatskih pisaca (G. Krklec, M. Krleža, D. Domjanić, A. B. Šimić, N. Polić i dr). Od 1922. živi u Beogradu i suradnik je tamošnjega Novoga lista, a od 1923. stalni karikaturist (povremeno i likovni kritičar) Politike. Svoj prvi izbor karikatura objavio je u knjizi Naše muke (Beograd 1923); a potom i u mapama Kuku Todore (Beograd 1926.) i Protiv fašizma (Beograd 1948., s prilogom o Križaniću V. Ribnikara). Bio je supokretač 1935. i dugogodišnji suradnik časopisa Ošišani jež (Beograd). Karikaturu je shvaćao kao sredstvo političke i socijalne borbe, ali joj nije nijekao mogućnost umjetničkih dosega. Najviše je cijenjen kao autor političkih karikatura; izrazito lijevo orijentiran, isprva ih je usmjerivao protiv Austro-Ugarske Monarhije, potom politike lažnoga parlamentarizma kralja Aleksandra te osobito protiv fašizma (od 1933. mnogobrojne karikature Hitlera i Mussolinija). Iako oštar u svojoj satiri, vješto je izbjegavao cenzuru. Njegovi duhoviti, no ne i zlobni komentari povremeno su bili upereni i protiv nekih društvenih skupina ili zanimanja (novinari, umjetnici, svećenstvo), koje je crtao kao portretne karikature dvaju ili više likova u dijalogu. Najčešće je crtao sigurnim linijama među kojima su obrisne bile okvir za karakter lika. Karikaturama umjerene stilizacije i karakterizacije, koje ostavljaju realističan dojam kako u pokretu tijela tako i u portretu, te s lako prepoznatljivim likovnim izrazom postignuo je iznimnu popularnost.
ŠULENTIĆ, Zlatko hrvatski slikar (Glina, 16. III. 1893.– Zagreb, 8. VII. 1971). Studirao slikarstvo na Akademiji u Münchenu (1911.–14). Niz godina radio kao likovni pedagog u srednjim školama u Petrinji i na Sušaku te na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1938.–71). Njegov otac bio je poznati glinski liječnik Franjo Šulentić, kojega Mijo Dukić spominje 1896. godine. Franjo je bio poznat i po tome što je 7. listopada 1900. godine organizirao prvu biciklističku utrku u Glini. Slikom iz studentskih dana Kasna jesen (1913); naslikanom slobodnim potezima kista i kontrastnim tonovima, Zlatko se predstavio kao slikar izrazita kolorizma. U tonski modeliranim i psihološki produbljenim portretima (Portret dr. Žanića, 1913; Čovjek s crvenom bradom, 1916; Portret dr. Stjepana Pelca, 1917; Portret Nikole Matanića, 1922; Portret arhitekta Pičmana, 1926) zamjetni su utjecaji ekspresionizma. U stvaranju vlastita stilskog izraza kratko je bio pod utjecajem cézanneizma i kubizma (Iz Maksimira, 1915; Primorska ulica, 1918); kojih se daleka jeka nazire u prozračnosti i lakoći zatvorenih oblika na remek-djelu Place du Tertre (1930). Bogati kolorizam istančanih harmonija, začet u Kasnoj jeseni, buknuo je u ciklusu ulja, crteža i akvarela iz Španjolske i Alžira (1920–21). U posljednjem desetljeću života slikao je i biblijske kompozicije, od kojih se neke nalaze u crkvi i samostanu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu (Sv. Franjo Asiški, Uskrsnuće Jairove kćeri, Glava sveca). Objavio knjigu uspomena s putovanja po Španjolskoj, sjevernoj Africi i Južnoj Americi (Ljudi, krajevi i beskraj, 1971); u njoj je i dokumentacija o istraživačima braći M. i S. Seljanu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1969). U rodnoj Glini posthumno je 1984. godine održana izložba njegovih radova, gdje je dominiralo njegovo remel-djelo „Jesen“, koje je nastalo u Maji 1913. godine.
KUREPA, Đuro, matematičar (Majske Poljane kraj Gline, 16. VIII. 1907.— Beograd, 2. XI. 1993). Srednju poljoprivrednu školu i gimnaziju završio u Križevcima 1927; matematiku i fiziku diplomirao 1931. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te doktorirao na Sorbonni 1935. tezom Ensembles ordonnés et ramifiés. God. 1931.–32. asistent u Matematičkom zavodu Filozofskoga fakulteta, po povratku s usavršavanja u Parizu i Varšavi gimnazijski profesor u Zagrebu 1937. Izabran 1938. za docenta i 1945. za izvanrednoga profesora Filozofskoga fakulteta, od 1946. redoviti profesor Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (predstojnik Matematičkoga zavoda 1943.–65). Od 1965. u Beogradu na Prirodno-matematičkom fakultetu redoviti profesor i od 1969. predstojnik Zavoda i katedre za matematiku do umirovljenja 1977; kad mu je dodijeljeno zvanje professor emeritus. Bio je gostujući profesor na sveučilištima u SAD, predavao u gotovo svim europskim državama te Kubi, Iraku, Iranu, Kini i Japanu. Glavna su mu područja rada bila teorija skupova, opća topologija, algebra i teorija brojeva. Posebno se bavio parcijalno uređenim skupovima, Suslinovim problemom, kardinalnim brojevima, hipotezom kontinuuma, aksiomom izbora, načelima indukcije, deskriptivnom teorijom skupova, simetričnim relacijama i grafovima, particijama skupova, teoremima o fiksnoj točki i rešetkama te nenumeričkom distancom i kardinalnim topološkim invarijantama. Glavne rezultate postignuo je u teoriji skupova prinosom o teoriji stabala i uspostavljanjem veze između te teorije i poznatoga Suslinova problema; i danas su u teoriji skupova u standardnoj uporabi pojmovi Kurepin kontinuum, Kurepino stablo, Kurepina hipoteza. Bio je osnivač i predsjednik Društva matematičara i fizičara Hrvatske 1949.–51, predsjednik Saveza društava matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije 1955–60, Jugoslavenskoga nacionalnoga komiteta za matematiku 1970.–80. i Balkanske matematičke unije 1977.–83, dopisni član JAZU od 1951; redoviti član ANUBiH od 1984. i SANU od 1988. te član francuskog, njemačkog i američkog matematičkoga društva. Dobio Nagradu AVNOJ-a 1976. godine.
KUREPA, Svetozar, matematičar (Majske Poljane kraj Gline, 25. V. 1929.— Zagreb, 2. II. 2010). U Zagrebu 1948. završio gimnaziju te na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) diplomirao 1952. i doktorirao 1958. tezom Prilog teoriji polugrupa linearnih operatora. Usavršivao se 1954.–56. u Institutu za teorijsku fiziku u Københavnu, na sveučilištima u Chicagu 1960.–61; College Parku (Maryland) 1960.–61. i 1970.–71; Washingtonu (Georgetown) 1966.–67; Waterloou 1970.–71. i 1986. te 1982. u Milanu. Na PMF od 1953. asistent, od 1959. docent, od 1962. izvanredni i od 1966. do umirovljenja 1999. redoviti profesor. Godine 2000. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus. Sa S. Mardešićem pokrenuo je na PMF 1960. poslijediplomski studij iz matematike i vodio ga 1965.–70; 1972.–80. i 1984.–88. Bio je pročelnik Odjela za analizu Instituta za matematiku do njegova ukidanja 1975; potom predstojnik Zavoda za matematičku analizu. Glavno mu je područje rada bila funkcionalna analiza, posebno discipline teorija operatora (operatori spektralnoga tipa, korijeni i logaritmi normalnih operatora), teorija vektorskih i operatorskih funkcionalnih jednadžba (operatorske grupe, operatorska kosinusova funkcionalna jednadžba, kvadratni i seskvilinearni funkcionali) i teorija mjere. Najvrjednije rezultate postignuo je u istraživanju korijena normalnih operatora, Cauchyjevih i funkcionalnih jednadžba u vektorskim i Banachovim prostorima. Bio je inicijator Matematičkih susreta što su se od 1978. naizmjence održavali u Zagrebu i Grazu te inicijator, suorganizator i direktor poslijediplomskih škola i konferencija za funkcionalnu analizu i teoriju reprezentacija u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku 1981; 1985. i 1989. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1963; Nagrade grada Zagreba 1968; Nagrade »Davorin Trstenjak« 1984. i Državne nagrade za životno djelo 2006. godine.
KOVAČIĆ, Ante (Antun), književnik (Celine kraj Marije Gorice, 6. VI. 1854.— Stenjevec, danas dio Zagreba, 10. XII. 1889). U Zagrebu polazio učiteljsku školu i Nadbiskupsko sjemenište, koje je napustio 1876. nakon mature u Gornjogradskoj višoj gimnaziji. Pravni studij završio 1878; a doktorirao temeljem rigoroza 1887. Bio odvjetnički perovođa u J. Franka 1880., I. Banjavčića u Karlovcu 1881.–86. te ponovo u Zagrebu u L. Šrama do 1889., kad odlazi u Glinu i otvara vlastitu pisarnicu (ispit za samostalnu advokaturu položio 1887). Sudjelovao 1877.–78. u radu studentskoga društva i njegova istoimenoga almanaha Hrvatski dom, koji je napustio s ostalim članovima Stranke prava te 1880. pokrenuo almanah Hrvatska (urednik prve knjige). Surađivao također u periodicima Nada (1871); Bunjevačka i šokačka vila (1873.–74); Hrvatska lipa (1875); Vienac (1875.–79, 1882., 1884–88); Primorac (1876., 1878); Obzor (1877), Sloboda (1879–80, 1883 –85), Hrvatska vila (1882), Svjetlo (1884), Balkan (1886.) i Hrvatska (1886). Kao pristaša A. Starčevića svojemu je književno-publicističkomu radu dao ton i tendenciju pravaške ideologije, osobito na početku stvaranja, kad je i literarnu formu često podređivao utilitarnomu sadržaju i njegovoj recepciji. Estetski mu je najuspjelije stihovano djelo 1880. anonimno objavljena travestija Smrt babe Čengićkinje, u osmercima i desetercima parodirani ep Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, u kojem s puno sarkazma i agresivnosti zamjera narodnjacima političko sluganstvo, nepoštenje i karijerizam, ali i ismijava vrijednost svojega kanonskoga predloška. Posljednje pak djelo, roman U registraturi, u zadnjim je nastavcima u Viencu (1888, 2–52) zbog izrazito negativne kritike Katoličkoga lista i zahtjeva za prekidanjem objavljivanja urednički znatno izmijenjen i kraćen. Kovačić je uzalud odgovarao da je »udarena preuzka i pretjesnogrudna granica novelistici i romanu«. Književna vrijednost najboljega hrvatskoga romana realizma i XIX. st. prepoznata je na početkom XX. st. u kritičkim studijama I. Krnica i M. Marjanovića, a samostalno je tiskan 1911. Potpisivao se šiframa i pseudonimima A. K., Antun K…čić, Aristofan, K., K. K. — Kovačićev život i književno djelovanje nadahnuće su različitim umjetničkim ostvarenjima: u povodu njegove smrti E. Kumičić napisao je pripovijetku Crn Božić (Hrvatska, 1889; Zagreb 1902), a prepoznatljiv je i u tragičnom liku hrvatskoga književnika Radmilovića iz istoimenoga romana K. Š. Gjalskoga; prema predlošcima romana J. Marušić snimio je TV serijale Fiškal (1970) i U registraturi (1974), a M. Marjanović sastavio dramu Sudbina Ivice Zgubidana (Zaprešić 2004). U Mariji Gorici postavljeno mu je poprsje (V. Radauš, 1974), u Zaprešiću brončani spomenik (J. Žaja, 1986); a u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU portret u ulju (Sonja Kovačić-Tajčević). O njemu su nekoliko puta održani prigodni skupovi, a u povodu 150. obljetnice rođenja u Zaprešiću 2005. znanstveni skup.
VALLA, Franjo, hrvatski povjesničar i pedagog (Glina, 13. I. 1848.– Zagreb, 8. XII. 1928). Studirao teologiju u Zagrebu 1868.–70., a povijest i zemljopis diplomirao 1875. na Filozofskom fakultetu u Grazu. God. 1875.–1905. bio je predavač u gimnaziji u Rakovcu kraj Karlovca, od 1903. član karlovačkoga gradskoga zastupstva, a od 1919. predavač u petrinjskoj gimnaziji. Surađivao je u pedagoškim časopisima te je napisao izvještaj o djelovanju rakovačke gimnazije (Velika realka u Rakovcu, njen život i djelovanje od 1863.–1881, 1882). Pisac je povijesnih sinteza Poviest srednjega vieka (I–III, 1891–96), Poviest novoga vieka od god. 1453. do godine 1789. (I–II, 1899–1900) i Povjest Francuske revolucije (1901).
BALTIĆ, Mojsije, krajiški upravni časnik i gospodarski stručnjak (Gora kod Gline, 19. II 1804 — Zagreb, 31. X 1879). Sin je krajiškoga upravnog časnika Demetra. Svršivši prve škole u Glini, odlazi 1820. godine u Graz i tamo nastavlja gimnaziju i Krajiški upravni institut. U posljednjoj godini studija sprijateljio se s Ljudevitom Gajem, koji je također studirao u Grazu. God. 1828. bio je u Karlovcu krajiški upravni praktikant, najvjerojatnije u štabu Slunjske pukovnije, a 8. VIII. 1829. položio je ispit za poručnika upravne struke. Godine 1835. vjerojatno je prešao u Petrinju, 2. banskoj pukovniji, gdje je štapski ađutant. Iz Petrinje je 1838. pisao Gaju pismo u kojemu ima zanimljivih podataka o odjeku ilirskog pokreta u Banskoj krajini. Ivan Trnski, koji je tada služio u Petrinji, posvetio je Baltiću kao »vriednom domorodcu« svoje Piesme. Kada je u Petrinji 1842. osnovana podružnica zagrebačkoga Gospodarskog društva za Bansku krajinu, Baltić je bio njezin prvi tajnik sve dok je Dvorsko ratno vijeće nije zabranilo. Godine 1848. Josip Jelačić pozvao je Baltića u Zagreb, davši mu kao dobrom poznavaocu krajiške problematike mjesto u upravi Vojne krajine. Odatle je, napustivši vojnu službu, prešao u Bansko vijeće. Iste godine član je saborskog odbora za krajiško pitanje, koji je izradio saborski članak XXVI. O ustavu krajiškom i polašticah Krajine, poznatiji kao ustav Krajine. Za Bachova apsolutizma surađuje u Gospodarskom listu pišući zapažene članke o vinogradarstvu. Radeći kao savjetnik u Namjesničkom vijeću, zanimao se poglavito za prometnu problematiku u Hrvatskoj, u prvom redu za gradnju željeznica. Veliki je njegov prinos osnivanju ratarske škole u Križevcima (1862); prve na Balkanu. Nakon obnove ustavnog života B. je 1860, zajedno sa Slavoljubom Vrbanićem i Bogoslavom Šulekom, jedan od pokretača Pozora. U novom Saboru 1861. ponovno je izabran u odbor za rješenje krajiškog pitanja, koji je zagovarao ukidanje Krajine. Baltić je dao velik doprinos radu Hrvatskog sabora svojim prijedlozima u još nekoliko saborskih odbora, navlastito u odboru za gradnju željeznice Karlovac-Rijeka. Kao savjetnik u Namjesničkom vijeću sastavio je elaborat o izgradnji željeznica u Hrvatskoj (tiskan u Pozoru 23. i 25. VIII. 1862); koji je poslužio kao podloga za rad Željezničke konferencije, održane u Zagrebu 20.–22. VIII. 1862. pod predsjedanjem bana Josipa Šokčevića da bi se – nasuprot austrijskoj i mađarskoj prometnoj politici – raspravilo o mnogim željezničkim projektima i utvrdila zajednička gledišta o budućim magistralnim prugama u Hrvatskoj.
MARIĆ, Josip (1807., Hrvatska Kostajnica – Zagreb, 1883); kapelan, župnik i kanonik. Uglednik s Une koji se od ranih dana opredijelio za ilirski pokret tj. hrvatski narodni preporod te kroz iduća desetljeća svoga življenja ostao vjeran hrvatskoj knjizi i spisateljskom peru. Njegovo prijateljstvo s velikanima hrvatskog narodnog preporoda vidljivo je iz skupina slika pod nazivom “Muži ilirske dobi” na kojoj je Marićev portret otisnut Ljudevitu Gaju s desna, a zna se da je prijateljevao s Ljudevitom Gajem, Pavlom Štoosom, banom Josipom Jelačićem i drugima. Podaci, ali suhoparni, o životu Josipa Marića mogu se pronaći u rukopisnoj zbirci biografija zagrebačkih kanonika (1193.-1924.) autora Ljudevita Ivančana, pohranjenoj u Arhivu HAZU u Zagrebu. Životni put Josipa Marića počeo je kao devetogodišnjaka koji je vladao osnovnim znanjima kada je sa lađarima sa Save put Mađarske, a koji su ga uzeli sa sobom jer im je čitao Kačićeve pjesme. Taj pomalo pustolovan put potrajao je do ušća Save i dalje Dunavom, kada su ga negdje na Dunavskoj obali lađari iskrcali. U Segedinu su mu se dobri ljudi smilovali i primili ga k sebi, a sreća dječaka s Une je i dalje pratila, te je primljen u Gimnaziju u Segedinu koju su vodili redovnici Pijaristi. Svojim dobročiniteljima se odužio na najbolji mogući način, završivši gimnaziju s odličnim uspjehom, te se odlučio na svećeničko zvanje i krenuo nazad u Hrvatsku, u Zagreb, gdje se zahvalio tadašnjem biskupu Aleksandru Alagoviću, predavši mu pjesmu pisanu na mađarskom. Biskup ga je potom primio u bogosloviju. Niže redove primio je 1831., a više 1833. Tada slijede službe kapelana 1836. u Sunji, župnikovanje u Maji kod Gline 1838. godine. Ondje je prijateljevao s Josipom Jelačićem i Ivanom Trnskim te širio ilirske ideje među Majanima. Prije odlaska u Maju bio je kapelan u naselju Viduševac. Marić je 1848. godine predložio tkz. „Glinskom ilirskom krugu“ da se potrude da za bana Hrvatske predlože pukovnika Jelačića.
FELBINGER, Bartol, hrvatski graditelj (Cheb, Češka, 15. IX. 1785 – Zagreb, 17. II. 1871). Najplodniji zagrebački graditelj prve polovice XIX. st. U Zagreb došao 1809. iz Beča, gdje je radio kao zidarski pomoćnik i palir (građevinski poslovođa), te kao crtač na gradnji dvorca u Laxenburgu. Mnogi njegovi projekti nisu izvedeni (katedrala u Đakovu, 1817; dogradnja i pregradnja dvorca Erdődy u Jastrebarskome, 1820. i 1822; svratište zagrebačkoga Kaptola u Sisku, 1830). Prema njegovim nacrtima bili su izvedeni dekorativni arhitektonski elementi i dekoracije zgrada na Gornjem gradu i na Harmici 1818. prigodom dolaska cara i kralja Franje II. Njegovi nacrti sjevernog i zapadnog pročelja dvorca Januševca (oko 1830.) razlikuju se od izvedenih pročelja. Od izvedenih i dokumentiranih djela ističe se zgrada na Jelačićevu trgu 15 (1827.) i školska zgrada u Opatičkoj 22 (1839.) u Zagrebu, općinska vijećnica u Samoboru (1824.–26.) te dogradnja lječilišne zgrade u Varaždinskim Toplicama (1820). Bartol Felbinger podigao je u Glini crkvu svetog Ivana Nepomuka 1827. godine, a vjeruje se da je podigao i pravoslavnu crkvu na čast Bogorodici 1828. godine, međutim, obje su srušene u ratnim okolnostima. Stambena kuća u Hrvatskoj ulici 26 u Glini, također se pripisuje zagrebačkom graditelju Bartolu Felbingeru. Ovakva je mišljenja o izgradnji crkava u Glini profesorica Đurđica Cvitanović.